Avanture slipe kurve

Veli da je Gaza koncentracijski logor. Veli da nije Vladimir Putin, nego Joe Biden glavni krivac za boj u Ukrajini. Veli da je Katoličanska crikva žločinačka organizacija. Sve ovo su izjave, ke nisu baš pozitivno uticale na karijeru riječke književnice i novinarke Vedrane Rudan: po redu je otpušćena od svojih poslov na radiju, u televiziji i u novina. Od onda ona piše blog i knjige, ke su prevodjene u druge jezike - ne na nimški. Kritičari joj zamiraju med drugim antisemitizam, antihrvatstvo i vulgarnost: publika je pravoda na nje strani. Koncem novembra 2023. ljeta u svojem aktualnom blogu “Avanture slijepe kurve” objavi “Otvoreno pismo mužu” - svoj prethodni blog “Kako umrijeti bez stresa” završi 2015. ljeta tekstom “Odustajem”, ki je pregledan već od 60.000 puti.

Otvoreno pismo mužu

Bok!

Danas nam je trideseta godišnjica braka. Nemam Instagram, nisam na fejsu, ne mogu ti na moderan način opisati svoje osjećaje. Da sam žena ovog vremena napisala bih ti, Ljubavi, ti si uvijek bio moja stijena. Pa dodati zvjezdice i srca. Stijena? Što to znači? Jednom sam se penjala po stijenama i slomila nogu. Koja kurčeva stijena?

Ili, Ljubavi, uvijek si mi bio svjetlo na kraju tunela. Koje sranje. Nikad nisam naš brak doživljavala kao tunel a još manje tebe kao svjetioničara koji mi pokazuje put. Ili, Vatra ljubavi koja u meni gori ista je ona kojoj danas slavim trideseti rođendan. Koja vatra?

Ipak, od žene koja je s mužem provela trideset godina očekuje se da ga nekako definira. Ja tebe doživljavam kao Čovjeka koji voli punjene paprike. To je, zlato, naš brak obilježilo snažnije nego tridesetogodišnje valjanje u kojekakvim krevetima. Uvijek si vodio ljubav, koji kretenski izraz, zašto ljudi jebanje zovu “vođenje ljubavi”, u krevetu. Zbog kičme, zbog upale bubrega, nisi podnosio vrućine, hladnoću, maglu, vlagu, vjetar, kišu ni zahode domaćina kod kojih smo slavili mnogobrojne dočeke novih godina.

Da, zato kad na današnji dan pogledam unazad pred očima mi je ogroman lonac punjenih paprika, ne tvoj kurac.

Maloprije me zvala Kika. “Kako si?” “Super.” “Vidjela sam ga. S njim je bila kuja, mali je bio u kolicima. Jako lijepo dijete. Ne liči ni na nju ni na njega. Pitam se čije je to dijete?” “Očevo”, rekla sam pa smo se nasmijale.

Sjećam se našeg vjenčanja i moje bijele vjenčanice i kako sam imala tanak struk iako sam bila tri mjeseca trudna. Trebala sam nositi nešto staro, nešto novo i nešto plavo. Nosila sam stare balerinke jer da sam navukla štikle bila bih za glavu viša od tebe. Kad ćeš shvatiti da nisi visok 1.80cm nego 1.71cm? Vjenčanica mi je bila nova. Zaboravila sam na “nešto plavo”, jebiga. Zato si otišao s onom kravom mlađom od nas pedeset godina?

Kika me pitala jesam li što primijetila? Nisam. Koja normalna žena gleda muža nakon trideset godina braka? Ali, kad danas pogledam unazad, ipak sam vidjela promjenu u tvom ponašanju.

Ti koji si godinama zbog upale prostate navlačio podgaće već krajem kolovoza, pred godinu ili dvije, ne mogu se sjetiti, krenuo si svoje tanke noge uvlačiti u calvina kleina. Je li mi zvono zvonilo na uzbunu? Kurčevo zvono se nije oglasilo.

Ja sam bila sretna. Nije ugodno gledati starog muškarca u debelim, vunenim hulahopkama. Izgledao si kao jebeni, zimogrozni, trudni baletan. A kad si mi rekao da više ne moram kuhati juhu od volujskog jezika za tvoju mamu i tad sam bila sretna. A kad si mi rekao da ideš dva tjedna na službeni put ali nisi znao u kom ćeš hotelu odsjesti i tad sam bila sretna.

Nazvao me tvoj odvjetnik. “Gospođo, urazumite se. Nakon trideset godina braka imovina se dijeli popola. Vaš je suprug odvjetnik, stručnjak za međunarodno trgovačko pravo, a vi pišete knjige. Njegova je satnica tisuću eura, vaši honorari…” Drkadžiji je netko rekao istinu o hrvatskim izdavačima lopovima. ” Niste to smjeli učiniti…”

Skinula sam ga. Htjela sam mu reći, odjebi, stari prdonjo, on je tvoj vršnjak, ima šezdeset i devet. Nisam.  Danas se sve snima “radi poboljšanja naših usluga”. Ne bih htjela da mi na sudu maše transkriptom pa da me prodana sutkinja proglasi neuračunjivom.

Tvoj odvjetnik je rekao da si popizdio. Ti si popizdio? Ti? Što sam trebala učiniti? Pasti bez borbe? Kuća je uknjižena na moje ime, izašao si iz nje, oplodio, bar ti tako misliš, gotovo maloljetnu kobilu, a ja bih se trebala smiješiti i dati ti pola kuće. Odjebi, ljubavi. Kuću sam “poklonila” sinu, sad se ti mlati na sudu sa sinom. Bitka će trajati dvadeset godina jer i ja konja za trku imam. Uštedjela sam nešto love u ovih trideset godina. Ti ćeš potplaćivati suce i sutkinje, potplaćivat ću ih i ja. Uvijek si bio škrt,  pravda će biti na mojoj strani.

Jučer mi se javila tvoja stara. “Nedostaju mi tvoje juhe od volujskog jezika.” Ubacila sam jezičinu u hladnu vodu i odnijela joj juhu. Nije ona kriva ni za što.

I tako ja sada sjedim u našem ogromnom dnevnom boravku, gledam more i cijedim bocu Chateau Margaux. Tvoj odvjetnik bi rekao da pola boce pripada tebi. Tko te jebe, dragi, načet ću i drugu. Na grob naše ljubavi noćas ću položiti četiri tisuće eura u tekućem stanju.

I još samo ovo. Prekrasan je osjećaj biti sama doma u ogromnoj kući na obali mora dok smrad punjenih paprika stanuje negdje drugdje. 

Odustajem 

U subotu sam bila u Budvi na Trgu pjesnika. Organizator Grad teatar. Dočekana sam poput kraljice. Bilo bi pristojno nabrojiti sva imena mojih domaćina. Neću spomenuti ni jedno jer bih sigurno nekoga zaboravila a onda bih se pojela živa. Godinama putujem Jugoslavijom koje nema što ne znači i da ne postoji. Crna Gora bila je do subote jedina republika u kojoj nisam bila. Kakvi su Crnogorci i Crnogorke?

To preglupo pitanje sebi prije nastupa nisam postavila jer oni koji dolaze na moje večeri naciju ostave doma. Gledamo se oči u oči, mislimo da smo svi ljudi, ništa više ni manje od toga. Drago mi je što se nikad ni u jednom od gradova u kojima sam bila nisam osjećala poput bića na tuđem terenu. Svi mi bivši Jugoslaveni koji smo preko noći postali ono što smo vazda bili ali nam nije bilo bitno živimo u tamnicama.

Zato sam se u Budvi osjećala dobro. Nas dvije stotine ljudskih bića razgovaralo je istim jezikom o životnoj radosti koje u nama ipak ima makar na trenutak jedne večeri u augustu.

Možda bih o ovome o čemu ću sada pisati morala posvetiti poseban tekst. Možda? Vjerojatno? Sigurno. Ipak neću. Nemam živaca još jedan dan živjeti na stari način. Ovaj tekst je posljednji tekst na mom blogu. Odustajem. Ne mogu više. Dosta mi je.

Postoji li neki razlog? Što me uznemirilo do te mjere da više ne želim dva puta tjedno pisati a onda čitati što moje čitateljice i čitatelji misle o istoj temi? Bolje je pitanje, zašto sam uopće krenula pisati blog?

Na pisanje bloga potakla me činjenica da je rat iza nas, da bismo se svi morali boriti za bolji život, jedni drugima oprostiti ma kako to teško bilo zato jer se normalan čovjek ne može dovijeka hraniti mržnjom. Mislila sam, čovjek zna biti glup, da ja nešto mogu učiniti. Pretenciozna glupača. Nadala sam se da će ljudi na području Jugoslavije prepoznati da su im neprijatelji oni koji su njihove novokomponirane države strpali u džep a ne oni koji se na drugačiji način bogu mole.

Prelazim na bitno. Ovih dana, ovih posljednjih mjeseci, Hrvatskom se valja takva jeziva mržnja da je ja ne mogu podnijeti. Čini mi se da ni za vrijeme rata nije bila toliko opaka. Ćirilica, latinica, Srbi zločinci, Hrvati žrtve, iskapanje kostiju starih šezdeset, pedeset, četrdeset, dvadeset godina… Tko normalan može preživjeti toliku količinu zla?

Ja bih, da sam ona stara, lovila sijače hrvatske mržnje, otkrivala kako se oni ne bore ni protiv ćirilice ni protiv Srba nego samo žele u džepove strpati ovu siću koju još nisu pokrali. Tko sam ja? Da li je moj posao narodu ili narodima koji ne žele ni gledati ni progledati otkrivati istinu? To moj posao sigurno nije a totalno je suludo vjerovati da ću svojom \”mirotvornom misijom\” pomoći bilo kome da progleda.

Na strani naših pokvarenih političara, bankara, Crkve i ostalih zločinaca širokoga spektra su svi mediji u kojima rade robovi spremni za sto kuna po tekstu, ako ih dobiju, napisati najstrašniju laž. Nakon objave će preko portala krenuti horde ratnika zapjenušanih gubica i ubijati riječima \”njihove\” i krivomisleće \”naše\”. Njima, glupanima, nisu problem hrvatski bankari kojima će plaćati danak u krvi dok budu živi, njima nisu neprijatelji \”vođe\” koji ih hrane mržnjom da bi se dokopali još više moći. Njima glupanima jedina je radost preko neta \”četnike\” ili \”ustaše\” hvatati za grlo pa im, zasad, virtualno tupim nožem rezati vratove.

Drage moje čitateljice, dragi moji čitatelji, od danas bez mene. Odustajem. Ovu bijednu zemljicu napušta sve što ima malo soli u glavi. Ja izbora nemam. Ostajem ali ni na koji način ne želim učestvovati u ratu koji se Hrvatskom širi poput kuge.

Ipak, nedostajat ćete mi. Pozdravljam vas, da budem malo patetična na kraju, od srca koje će do smrti kucati samo u slavu dobrih ljudi. Jebeš sve nacije, sve razlike u boji kože, sve vjernike koji misle da su jedini pravi, jebeš sve gadove kojima nikad dosta zlata, krvi i moći.