Nizak prag tolerancije na svaku vrst nepravde

Maja Hrgović: Sjećanje na Uskrs kod dida Laste

Prije rata, sve školske praznike provodila sam kod dida Laste u Borovu. Dida je imao veliko imanje u Vinogradskoj ulici: na broju devet, iza velike kapije, počinjalo je carstvo koje se protezalo sve do kanala, desno je puteljak vodio prema izduženoj prizemnici, a dolje ravno prostirao se vrt i golemo kukuruzište u koje sam zalazila s knjigom, čitala Huckleberryja Finna i maštala. Iz kanala, iz kojega je stršao šaš, vječno je kreketao žablji zbor.

Dida je bio osebujan lik. Nigdje nije imao mira, tata je govorio da ima crve u guzici, da mu iz dupeta viri propeler. Zato je i proputovao svijet i stekao taj nadimak – Lasta. Smatralo se da je dida u svemu nepouzdan, i ta je pretpostavka vjerojatno bila ispravna: čim bi se ukazala prilika, vozio me na svom drndavom motoru do birtije i tamo bismo, posjednuti za šank jedno do drugog, pili svatko svoje piće – ja Coca-Colu, on pivo.

Uskršnji praznici s didom bili su uvijek najsvečaniji, iako nije bio neki vjernik. Rasprostro bi bijeli stolnjak s vezenim ružama u uglovima, bakin ručni rad, i prekrio ga gomilom hrane – i to hrane koja nije imala veze s Uskrsom. Na njegovom stolu nikad se na uskršnje jutro nije ukazala pinca ni šunka, bez čega kod nas u Splitu nije moglo. Umjesto pince, dida bi poslužio dimljenog šarana, kečigu, krvavice, divenice… Konkretne stvari kojima se može opravdati ispijanje rakija prije podne.

Jedini ustupak tradicionalnom meniju dida je pravio farbanjem jaja. Radili bismo to zajedno, nas dvoje, na Veliku subotu, uvečer. Umotali bismo jaja u komade babinih poderanih najlonskih čarapa, pažljivo pritegnuli list koprive ili djeteline i skuhali ih u velikom loncu zajedno s ljuskama kapule. Meni bi pripala čast da ta mala remek djela boje cigle kasnije uglancavam komadićem slanine.

Dida je mrzio kuhana jaja. Nikad ih nije jeo. Farbao ih je samo radi mene – to je bio naš mali ritual koji se ponavljao iz godine u godinu. Jaja koja bi ostala u zdjeli nakon Uskrsa rješavao se na kreativne načine: njima je gađao agresivnog pijetla koji se zalijetao na poštara čim bi ovaj promilio nos kroz kapiju, ili bi ih zamišljeno fitiljio prema kanalu, osluškujući jesu li pogodila vodu.

O onome što se s didom dogodilo u ratu moji roditelji ne pričaju, a ja ne pitam. Znam da su ga nakon pada Vukovara odveli u logor u Mitrovici. Preživio je. Kad je pušten, smjestili su ga s drugim prognanicima u hotel Lav u Splitu. Više nije bio žilavi, visoki muškarac koji dostojanstveno stari. Činilo mi se da se smanjio, stisnuo u sebe, kao džemper u centrifugi.

Još se nešto promijenilo. Dida više nije bio raspoložen za druženja. Cijeli život poznat kao veseljak, bećar, zafrkant, sad se odjednom klonio ljudi. S čovjekom s kojim je dijelio sobičak u hotelu Lav jedva da je razmijenio pokoju riječ. Nitko ga tamo nije zvao nadimkom. Dida više nije bio Lasta. Nevoljko sam to priznavala, ali nije mi bilo ugodno posjećivati ga s roditeljima vikendom. Ti su susreti za sve postali nešto mučno.

Zato sam se iznenadila kad me na tu Veliku subotu pozvao k sebi; na telefon je zvučao veselo, rekao je da nas čeka posao. Išla sam tada u prvi razred gimnazije. Imala sam za tu večer neke druge planove. S mukom sam otišla, i s grižnjom savjesti zato jer mi je muka.

Dida je u svojoj hotelskoj sobici imao mali rešo na struju. Tamo su on i cimer ponekad skuhali kavu i pili je u tišini, gledajući s balkona onaj trokutić sivog, zapjenjenog mora koji se vidio s ove, park strane hotela. Zapravo, to sam samo zamišljala, njih dvojicu starčadi, da tako provode jutra. Što su drugo i mogli raditi?

Cimera tog dana nije bilo u sobi. Dida je bio vedar, kao nekad. Čim sam ušla, pokazao mi je na radnom stolu tucet jaja i zapakirane najlonske dokoljenke.

U tegli na balkonu rasla je neka biljka (tegla je didu služila i kao pepeljara, na dnu su bili opušci); s nje smo očerupali nekoliko listića, sjeli na krevet i polako zavijali jaja u komade najlonskih čarapa. Jaja smo skuhali u loncu na rešou, zajedno s ljuskama kapule. Dok smo čekali da provru, dida mi je natočio malu rakiju u opranu čašu jogurta – prvi put u životu. Pili smo kao nekad, za šankom u onoj birtiji u Borovu. Kao drugovi. Ne sjećam se više o čemu smo pričali, ali znam da smo se smijali. Bio je to lijep dan.

Što smo napravili s jajima? Pola sam uzela, spremila ih u torbu da ih ponesem doma, a ostatak je dida stavio u džepove jakne kad me išao ispratiti. Put je jednim dijelom vodio uz more. Zastali smo na molu, i tada je dida iz džepa izvukao jaje, malo se savio u boku i bacio ga, kao da pokušava napraviti žabice na površini vode.

Te godine, kasno najesen, dida je umro. U Borovo sam otada otišla samo jednom, po novinarskom zadatku, za obljetnicu pada Vukovara. Nakon posjeta Ovčari, svratila sam u Vinogradsku ulicu. Tražila sam veliku kapiju na broju devet, i iza nje golemo polje koje se proteže do kanala. Nikako ga nisam uspijevala pronaći, činilo se da sam zalutala, ništa nije bilo tamo gdje je trebalo biti.

I onda sam, napokon, shvatila u čemu je stvar: između broja sedam i jedanaest nije bio kapije, nego samo korovom obrasla ledina i kostur srušene kuće. Nije me šokiralo što didove kuće više nema, znala sam da je srušena u ratu. Ono što me šokiralo, bile su dimenzije imanja.

Ono što je u djetinjstvu izgledalo kao golemo polje, bilo je, zapravo, skromno dvorište. Kukuruzište u kojemu sam se gubila kao u labirintu – nije moglo biti šire od desetak redova. Kanal u kojemu su vječno kreketale žabe – bio je uzani jarak, ni trideset koraka udaljen od mjesta gdje je nekad stajao kokošinjac iz kojega smo dida Lasta i ja za Uskrs uzimali jaja i farbali ih ljuskama kapule u ciglenu boju.

Stajala sam na tom komadu zemlje, zaprepaštena spoznajom da se svijet u međuvremenu tako smanjio, uvukao se u sebe kao zabunom centrifugiran džemper. Činilo se kao da stojim na sprovodu svog djetinjstva.

Moj kćer Nora ima pet godina. Jučer smo cijeli dan lunjale uokolo. i navečer, kad su dućani već bili zatvoreni, shvatila sam da sam zaboravila kupiti boju za jaja. Onda sam se sjetila kapule i najlonki. Na balkonu sam otrgnula nešto listića pelargonije i škarama isjekla stare najlonke, u lonac ubacila ljuske kapule. Nismo imali slanine, pa sam Nori dala malo vate natopljene u maslinovo ulje da izglanca jaja. Jedno sam ostavila sa strane, za dida Lastu. Kad prođe Uskrs, stavit ću ga u džep i prošetati negdje uz vodu, zafitiljiti ga daleko i osluhnuti zvuk uzburkane površine, a onda produžiti dalje.

Wanna fuck?–Antologija seksizma u politici i medijima

Ne prestaje me ushićivati priča o foto-performansu Laurie Anderson, umjetnice koja je 1973. godine napravila ciklus crno-bijelih fotografija muškaraca koji su joj dobacivali na ulici i izložila ih u njujorškoj galeriji.

“Wanna fuck?” – to joj je rekao prvi kojega je, na njegovo iznenađenje, fotografirala svojim tek kupljenim Nikonom.

“Odlučila sam fotografirati muškarce koji su mi dobacivali na ulici. Uvijek sam mrzila ovu invaziju moje privatnosti, a sad sam imala i sredstvo osvete. Hodajući niz ulicu Houston s mojim otkočenim Nikonom, osjećala sam se naoružano, spremno”, kaže umjetnica.

Kasnije su se onom prvom portretu pridružili mnogi drugi. Zanimljivo je vidjeti ta zatečena, uvrijeđena lica muškaraca prema kojima je okrenuto ogledalo, zanimljivo je vidjeti trunke bijesa i nevjerice koje su se zgrušale u kratkom vremenu između izgovorene opaske i škljocaja fotoaparata; kao da je Laurie Anderson ta koja je napravila vulgaran prijestup.

Hrvatsko društvo doima se izuzetno otpornim na verbalno nasilje nad ženama. Reagira se otvorenim pismima koja u pravilu ne uspijevaju probuditi veći interes javnosti, nego ih u nekoliko dana podijele na Facebooku oni koji su ionako već senzibilizirani za taj veliki društveni, politički problem, a nakon toga svaki spomen incidenta ispari. Laurie Anderson naziva “oružjem” svoj Nikon kojim se brani od verbalnih napada na ulici. U Centru za edukaciju, informiranje i savjetovanje (CESI), taj su pristup “okretanja ogledala prema nasilnicima” iskoristili ne kao oružje nego (i) kao odgojnu metodu suočavanja s okorjelim seksizmom. Čine to “Stupom srama” – otvorenom virtualnom antologijom seksističkih ispada koje ponekad i dnevnom dinamikom pune hrvatski političari, profesori, liječnici, sportaši, novinari, estradne zvijezde. U bazi su deseci izjava koje posjeduju moć da otvore oči onima koji nesvjesno primjenjuju seksistički raster na muško-ženske odnose i položaj žena u društvu. Također, Stup srama je i nekovrsni virtualni “Slut Walk” prosvjed koji bi mogao otrežnjujuće djelovati na one koji lobotomizirano ponavljaju da nam feminizam ne treba i da su žene i muškarci danas ravnopravni, da posjeduju jednake šanse za uspjeh, koji misle da je “stakleni strop” nešto što se tiče arhitekture.

Činjenica da u neandertalskim duhovitostima prednjače saborski zastupnici još je jedan dokaz da seksizam prožima sve sfere (privatnog i) javnog djelovanja, i da ne zaobilazi ni visokoobrazovane, prestižno rangirane osobe. “Bog vas je stvorio za madrac, a ne za mudraca”, antologijska je rečenica na Stupu srama. Autor joj je Anto Kovačević: izrekao je ovo u Saboru, obraćajući se Vesni Pusić. Ako bismo radili top-listu najodvažnijih seksista, uz Antu Kovačevića anti-junak bi bio i zastupnik Vice Vukojević koji potpisuje slavni savjet kolegici Đurđi Adlešić: “Više rađaj, manje pričaj!”

Dobro nauljenu mašineriju sustavnog unižavanja žena u politici, kulturi, i uopće, svih žena koje podižu glas protiv seksualnog uznemiravanja i rodno uvjetovane diskriminacije, u Hrvatskoj pokreću i mediji.

Neke od upečatljivih diskriminirajućih izjava potpisuju novinari i komentatori domaćih novina, portala i televizija. Edi Jurković u Večernjem listu osjetio se tako ponukanim da cijukom “Dobili smo i kaznenu prijavu zbog prijetnje lizanjem!” podsmješljivo reagira na prijavu jedne pravosudne policajke koja je bila seksualno uznemiravana na radnom mjestu. Iz tog medijskog paketa i onaj tekst iz Slobodne Dalmacije, o zakletim neženjama u Dalmatinskoj zagori, s naslovom “Ne bi im pomogao ni šleper Ukrajinki”. (Usput, pisala ga je žena, novinarka.) Pa kad i takvo nonšalantno referiranje na trafficking, trgovinu ženama i seksualno ropstvo u hrvatskim medijima prolazi kao najnormalnija stvar – baš kao i ponašanje Ante Kovačevića koji nesmetano diseminira svoje uvjerenje da seksizam može smetati samo ružnim ženama i onima koje su zašle u jesen života – blesavo je očekivati širi građanski aktivizam za rodna prava.

I bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić primjerom je pokazao sklonost seksističkom tretiranju žena. On je tu sklonost zaogrnuo sebi svojstvenim šalama i pošalicama, kao onda kad se bećarski veselio bujnom poprsju dama iz Biograda, koje su mu došle u posjet na Pantovčak. “Vidi kako ste mi pogodile ukus!”, obradovao se bivši predsjednik “razigranim šesticama”. Nije Mesić bio “šaljiv” samo kad je primao građane na razgovor. I u puno formalnijim prilikama bio je spreman znakovitim komentarom pokazati svojim sugovornicama gdje im je mjesto. “Ako ste vi žena, to ne znači da možete govoriti neistinu”, rekao je Jadranki Kosor tijekom debate predsjedničkih kandidata na RTL-u 2005. godine.

Antologija seksizma u hrvatskom javnom životu, politici i medijima pokazuje sustavno primjenjivanje nekoliko tipova ušutkivanja i ismijavanja. Seksistima je na raspolaganju široka paleta načina na koji mogu elegantno i bez puno napora diskreditirati sugovornice.

Žene u Saboru izložene su iznenađujuće velikoj količini patroniziranja kojim se ležerno diskreditira njihov rad. “Ne čudi me, s obzirom da ste tako mladi, da ste toliko zainteresirani za seksualni odgoj”, otpovrnuo je HDZ-ov Neven Ljubičić, Ministar zdravstva i socijalne skrbi 2007. godine zastupnici Mariji Lugarić. Kad je Željka Antunović najavila kandidaturu za predsjednicu SDP-a, stranački kolega Davorko Vidović i tadašnji ministar rada i socijalne skrbi spremno joj je “odrezao”: “Moja mala djevojčica puna je velikih želja”.

Ženama se učestalo obraća kao maloumnicama: “Ja sigurno ne mogu pomoći uvaženoj zastupnici da ona mene shvati, tu stvarno joj ne mogu pomoć, pa onda ona shvaća kako to može shvatit”, poručio je Boris Kunst iz HDZ-a kolegici Mirjani Ferić-Vac tijekom saborske rasprave. “Neka dame začepe uši, ali samo jedna stvar raste u tuđim rukama, a to nije naše gospodarstvo”, izrekao je Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore 2007. godine. Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, 2007. godine je Vesni Škare-Ožbolt dobacio: “Otkad više niste u Vladi vaša se retorika pretvorila u retoriku povrijeđene žene, žena varala muža, nakon toga se brak raspao.”

Mladen Pavić, glasnogovornik Ministarstva poljoprivrede 2007. godine ovako je presjekao politički komentar koji mu se nije svidio: “Ljubica Lalić nema pojma o čemu govori i od nje nećete čuti ništa pametno. I samo oni koji nemaju vlastiti privatni život komentiraju ponašanje drugih.”

Ženama u politici tepa se kao djeci. Njima su usmjerene aluzije na seks od kojih ih se, istovremeno, pokušava zaštititi: “Kojiput i s malim treba biti zadovoljan, premda se žene možda s time neće složiti”, namiguje samozadovoljno Jadranko Mijalić, saborski zastupnik 2000.-2003.

Žene u politici prikazane su kao alapače, klepetuše, krompulje. “Previše je tu u lokalnoj politici mudrijanja, sve se svodi na jedno obično tračanje, a to je žensko područje. Ja sam im tu tek na ispomoći”, otkriva Ante Vuković Rigeta, kandidat za načelnika općine Podbablje.

Žene u politici stalno se podsjeća da su, ustvari, na pogrešnom mjestu. “Ja ne mrzim i ne vrijeđam žene, ja ih obožavam. A Marijana Petir se bavi bapskim poslima jer besposleni pop i jariće krsti. Poručujem joj neka nastavi tako aludirati kad joj dečko bude u blizini. Ona zapravo baljezga gluposti”, rekao je Damir Kajin, saborski zastupnik, 2007. godine.

Žene su uvijek dobrodošle kao navijačice, hostese, stjuardese – neovisno o tome o kakvoj se prigodi radi. Milan Bandić je angažirao aktivistice koje su poslane u zagovaračke aktivnosti noseći štikle i takozvane vruće hlačice. Jutarnji list je o štrajku kabinskog zrakoplovnog osoblja izvještavao oduševljeno ga prikazujući kao “najljepši štrajk” u Hrvatskoj. Novinarka HTV-a je u reportaži o sportskim aktivnostima za djecu, navodeći mogućnosti koje se nude dječacima i djevojčicama u sklopu škole klizanja u Dubrovniku, uskliknula: “Tko je vidio hokejaški klub bez navijačica!”

Žene se uvijek mogu optužiti da su frustrirane nedostatkom seksa, čime se oduzima valjanost njihovim argumentima. “Dosta mi je da pet pedera i tri nezadovoljene žene non-stop kroje politiku grada”, uskliknuo je Slavko Gračan, SDP-ovac i gradonačelnik Đurđevca, obrazlažući zašto ukida forum na web stranicama grada.

Argument neke političarke također može biti srušen skretanjem pažnje na njezin bujni seksualni život, bilo da je on stvaran ili samo zamišljen. Može je se proglasiti raspuštenicom, lakom ženskom i razaračicom obitelji. Vladimir Šišljagić, predsjednik HDSSB-a i saborski zastupnik, pokazao je kako se to radi 2009. godine, kad je o Jadranki Kosor rekao: “Nisam od ministrice obitelji koja je rasturila četiri braka očekivao da dijeli lekcije”, ili pak Branimir Glavaš, kad je izjavio: “Mislim da će sada najzadovoljnije biti raspuštenice u Hrvatskoj. Sad će dobiti svoju Majku Tereziju koja će napokon moći pokrenuti sve programe za zaštitu raspuštenica u zemlji.”

Frane Matušić iz HDZ-a također je ilustrirao funkcioniranje mehanizma seksističkog onesposobljavanja žena u političkoj areni kad je u listopadu 2011. izjavio: “Neće nas spriječiti ni da govorimo o tome kako su se politički promovirali, kao što se gospođa Sobol politički promovirala kada se slikala sa štangom.”

Stup srama pokazuje da su seksisti gotovo ravnomjerno raspoređeni između pripadnika parlamentarnih stranaka, lijevih i desnih, vladajućih i oporbenih. Žene su objekt seksističkih podmetanja čak i pripadnicima iste stranke.

Na Stupu srama su i ekscesi iz svijeta estrade i zabave. Natjecateljici u showu Hrvatska traži zvijezdu izbornik Toni Cetinski duhovito je poručio 10. ožujka 2011. da ne pjeva Madonninu pjesmu “Like a Virgin” jer joj nitko neće vjerovati. Novinar HTV-a Petar Vlahov također je pokušavao biti duhovit kad se tijekom razgovora sa Zvonimirom Šeparovićem i Anđom Marić u emisiji “Hrvatska uživo” ovako obratio pjevačici: “Da li Vi Anđo razgovarate u krevetu sa svojim mužem o granicama između Slovenije i Hrvatske?”

Zabrinjava da čak i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, od kojega bi se očekivala svesrdna borba za ljudska prava, komotno pristaje na zatečenu situaciju s rodnim odnosima, ne pokazujući baš nikakav interes da se nešto u toj domeni popravi, ne pokazujući čak ni prepoznavanje problema: “Prije 30-ak godina bilo je nezamislivo da na istom odjelu rade muž, žena, sin ili kći. Danas ima takvih situacija. To je zato što nam se dogodio feminizam. Patrijarhalni sustav više ne postoji. Drugačiji su društveni uvjeti, pa žene predaju na fakultetima, što je nekada bilo nezamislivo”, objavljuje Ivo Banac 2008. godine u Jutarnjem listu, pokazujući da je, što se njega tiče, emancipacija žena dovršena propuštanjem žena na fakultete.

Emancipacija žena ne samo da je “odradila svoje” nego je, prema nekima, odradila i puno više nego što je trebala i donijela nam golemu štetu. “Evo, tražile ste više glasa žena i sad vidite kad ste se dvije javile kak’ to izgleda”, našalio se Josip Friščić, potpredsjednik Hrvatskog sabora, komentirajući verbalni duel u Saboru između Ingrid Antičević Marinović i Karmele Caparin 5. listopada 2011.

Emancipacija je kriva i za kardiovaskularne bolesti: “Dosad su žene za vrijeme generativne dobi bile prirodno zaštićenije od kardiovaskularnih bolesti u odnosu na muškarce. Za značajan porast učestalosti tih bolesti kod žena kriva je emancipacija jer da bi bile emancipirane žene moraju biti pod jednakim stresom kao i muškarci”, podučio je javnost Marijan Padovan, pročelnik Zavoda za kardiovaskularne bolesti KBC-a Rijeka (Novi list, 27. kolovoz 2011.)

CESI na stranici Libela.org bilježi i javne istupe protiv pripadnika manjinskih seksualnih orijentacija i etničkih manjina. Evo nekoliko poznatijih homofobnih izjava: “Bog je stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu” (Stjepan Fridl, glavni urednik Radio Marije); “Hoće li se dvoje koji se vole homoseksualno ili drukčije, voljeti ili neće, to je njihova stvar, ali sam protiv da se od toga radi javna buka. Onda bismo i mi drugi, koji smo normalni, morali hodati po ulicama i nositi poruke za normalnost” (don Živko Kustić, tportal.hr, 21. siječanj 2011.); “Suvremeni ‘gubavci’ dolaze Kristovu Namjesniku na zemlji – ne da ih liječi već da potvrdi njihovu bolest kako bi se proširila na sve meridijane i paralele. Zanimljivo da Europska unija ulaže ogromna sredstva da spriječi pandemiju svinjske i ptičje gripe, a ta ista Unija dopušta i potiče da se širi u svim pravcima pandemija homoseksualizma i lezbijstva” (don Andro Ursić, 9. studeni 2010.)

I dok neki govore i pišu o homoseksualcima na zaigrano-podcjenjivački način (koji ih, naravno, ne amnestira) – kao novinar Stjepan Balog koji je na Hrvatskoj televiziji 1. veljače 2009. godine komentirao da je “danski sudac Pedersen sudio u skladu sa svojim prezimenom”, drugi su u svojoj osudi stroži, često puni gađenja i teške netrpeljivosti. Potonjih ima začudno puno u svijetu sporta.

“*Bi li za hrvatsku selekciju mogao nastupiti igrač koji bi se deklarirao kao gay? – Dok sam ja predsjednik, sigurno ne! *Susreli ste takvoga igrača u karijeri? – Ne, na svu sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi.”, kaže Vlatko Marković, predsjednik HNS-a, u razgovoru za Večernji list, 7. studenoga 2010. godine.

Iz vjerskih zajednica, nakon nasiljem obilježene Parade ponosa u Splitu, stizale su mnoge osude poput ove koju je izrekao teolog Adalbert Rebić (u Slobodnoj Dalmaciji, 13. lipnja 2011. godine): “Ta je parada proglašena skupom visokog rizika i unaprijed se moglo znati što će se dogoditi. Split je sredina duboko ukorijenjena u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi, za koju se znalo da će reagirati na ovakve nedolične parade, suprotne kršćanskom nauku, i da ih ovakvo ponašanje vrijeđa.”

Vjerojatno najnadahnutiji homofobni ispad javnosti je priuštila saborska zastupnica HDZ-a Lucija Čikeš, rekavši: “Cijeli svemir je heteroseksualan, od atoma i najsitnije čestice, od muhe do slona. Po zakonima fizike, jednaki se naboji uvijek odbijaju, a različiti privlače, da bi se, kada bi se jednaki počeli privlačiti, sve urušilo i nestalo. Mjesec se tada ne bi okretao oko Zemlje nego bi pao, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca nego bi pala i spržila se ili odlutala i smrzla se.”

Kad je direktor poduzeća Stanogradnja Zdravko Juč smirivao potencijalne kupce stanova u naselju Sopnica Jelkovec da “ne bi trebali živjeti u strahu da će u naselju Sopnica Jelkovec živjeti s Romima”, zbog toga je izvrgnut široj osudi javnosti, kao i autori homofobnih izjava na Stupu srama. Oni pak koji su seksistički tretirali žene, često su se provukli bez spomena. I to pokazuje da se seksizam tolerira više nego druge – nazovimo ih eufemistički – nepristojnosti.