Živi u Dugom Selu med vlakom i šumom

U starosti od 28 ljet objelodanila je hrvatska autorica Ivana Bodrožić 2010. poluautobiografski roman „Hotel Zagorje“. U knjigi Bodrožić opisuje Domovinski rat iz gledišća divičice, ka je izgubila svoj dom u Vukovaru i u bigunskom kvartiru u hrvatskom Zagorju ljetadugo čeka na povratak svojega nestaloga oca. Velik uspjeh romana omogućio je Ivani Bodrožić da se potpuno posveti književnom i kulturnom stvaralačtvu. Pamtiti i znati tko smo i što nas je oblikovalo - to je načelo nje pisanja, ko je za nju uvijek i suprotstavljanje besmislu. Ta nje stav se zrcali ne samo u nje prozi i poeziji, nego i u brojni publicistički teksti. Posebnu pažnju je u marcu 2011. ljeta izazvalo nje otvoreno pismo uredničtvu književnoga časopisa BETON.

Draga redakcijo Betona, molim vas, možete li mi pomoći?

Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije. Ipak, ovaj sa Srbima je dublji, konkretniji, iracionalan i racionalan u isto vrijeme. Počinje u ljeto ‘91. kada sam iz Vukovara otišla na more i zapravo, da budem iskrena, nikad se više nisam vratila. Grad je u međuvremenu, tako su prenosili neki vaši mediji, “oslobođen”, a nekoliko godina kasnije, tako su prenosili naši, “mirno reintegriran”. U međuvremenu sam provela nekoliko nezaboravnih godina u prognaničkom smještaju u Kumrovcu, u bivšoj Političkoj školi za školovanje elitnog komunističkog kadra, ovo je istina, vjerujte, čekajući da ljetovanje završi.

Također u međuvremenu, nestao mi je otac (znam, znam, već zvuči komplicirano, bilo je tu i vidovnjaka i svega). Od nekih komšija, koji su se noć nakon “oslobođenja” tamo zatekli, čuli smo da je posljednji put viđen na Ovčari, a vjerujte, tko god se tamo zatekao, nije završio dobro. U bilo kojem smislu. Još uvijek ga tražimo, zajedno s grupom koja je prošla “ručnu obradu”. Nakon tog cijelog džumbusa trebalo je proći mnogo vremena, noćnih mora, trebalo je naći prave i nevjerojatne ljude (i jedan podlistak) da prestanem dobivati doslovno fizičke reakcije kad čujem “bre, lepo, ujdurma” i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike. Moja komunikacija s “onom stranom” svijeta nije postojala, ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika.

U mom životopisu sve je bilo besprijekorno čisto, osim jedne jedine mrlje; kada sam na Sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine, umirući od gladi nakon nekoliko sati putovanja vlakom, autobusom, avionom, sa srpskog štanda (već halucinirajući od izgladnjelosti), na nagovor hrvatskog kolege pisca maznula čokoladni kolač nakon čega me, na moj užas, satima ucjenjivao da će to ispričati svima koji me znaju. Jedina olakotna okolnost bila je da mu to nitko, tko god me poznaje, ne bi povjerovao. (Iako, moram ovdje priznati da sam imala jednu buntovnu pubertetsku fazu, oko ‘94., kad sam slušala Boru Čorbu jer su svi drugi slušali Thompsona, ali završila je brzo nakon što je Kost u grlu intervencijom mog starijeg brata začepila WC-školjku).

Nisam se mogla osloboditi osjećaja da kada sportski komentator spominje Srbina Đokovića, da ga zapravo vrijeđa, pa zaboga, ne može li ga nazvati nekako drugačije, nego Srbin? Općenito, na našim programima, desetljeće i pol nakon “oslobođenja” i “reintegracije” moglo se čuti sve više vijesti o aktivnostima s “one strane”. Ne samo vezanih uz ratne zločine i nevjericu koja obično dolazi nakon otrežnjenja, a nama ovdje poznatu pod ciničnom frazom “Pa ko nas, bre, zavadi?”, nego i o raznim sportskim, estradnim, svakodnevnim aktivnostima (naprimjer, tučnjava pravoslavnih popova pred manastirom).

Do tada mi je već, moram i to priznati, od svih događaja iz prošlosti i dosljednog štreberskog potiskivanja, u glavi nastao popriličan kaos, praćen simptomima tjeskobe. Tada sam jednog dana, nakon što mi je dosadilo s neutvrđenim bolovima na lijevoj strani ispod rebara sjediti pred računalom i googlati simptome, riješila zapisati ponešto od svega toga čega se sjećam. Sama sam se iznenadila konzerviranoj hrpi pustolovina djeteta koje odrasta po hotelskim hodnicima, izopačenom životu koji nam je bio normalan (u nedostatku alternativnog) i činjenici da se polako, ali sigurno segmenti mog života nesumnjivo počinju okupljati, priznala ja to ili ne (kad je postalo sasvim jasno da suživot dr. Jekylla i mr. Hydea puca po šavovima), oko tog horor-filma započetog 1991. na ovim prostorima.

Tako sam napisala roman. Tek ponešto sam izmislila, ali zapravo, riječ je o meni. O nama. Srbima i Hrvatima. Zlu i jadu. Zločinima i profiterstvu. Nemoći. I djeci najprije, usred svega toga. I smijehu, također usred svega toga. Sigurno se pitate je li mi bilo teško i je li mi onda, nakon toga, bilo lakše? E, pa reći ću vam; prvo je bilo lakše, a onda teže, onda teško, pa malo lakše, pa onda šta-ja-znam. E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo…), ali sama ta spoznaja o vama bila je slična onoj moje trinaestogodišnje junakinje kada je rastrgana sumnjama naišla na pitanje u časopisu Super teen, koje je glasilo: Imam petnaest godina, nemam dečka i samozadovoljavam se. Jesam li normalna? Jesi., to ju je dosta mučilo pogotovo srijedom kad je bio vjeronauk.

Dakle, postoji taj Beton. Super. Koje olakšanje. Nikad mi nije palo na pamet… Znači o tome se ipak priča “tamo”. I to kako se priča?! Neću sad reći, od tog trena okrenula sam novu stranicu, ne, ne ide to tako lako, ali recimo da sam odnedavno spremna razmotriti činjenicu da, ako se jednom slučajno nađem kod Tovarnika, možda postoji ta mogućnost da me ne proguta crna rupa, nego da mogu nastaviti hodati dalje, klimavo, naravno, ali ipak. Možda ste u ovom pismu sad već pomalo izgubili nit, svašta sam do sada nadrobila, ali još samo malo strpljenja, stvar je dosta komplicirana. Kao što vidite, pitanje dolazi na kraju.

Dakle, još jedanput: rat, roman, djeca. Čini vam se da nešto nedostaje? Da, kako je ono došlo do toga? (Izostavimo male zločeste čimpanze s noževima i mitraljezima.) Političari, naravno. U mojoj romanesknoj priči ne spominju se puno, ipak je riječ o dječjem svijetu, iako, naravno, urlaju iz potkonteksta, viču: “Ne čujem dobro!” s jedne strane i “Zna se!” s druge, ali stjecajem novih okolnosti i zbog moje želje da se konačno i svjesno pozabavim time, moram sad i o njima napisati ponešto. Ovu dvojicu luđaka ovaj ću put ostaviti tamo gdje, na sreću, sada i jesu jer imamo mi ove aktualne koji svakako zaslužuju malo pažnje.

Dolazimo sada do Hrvata. Mjesto radnje: Zagreb, tramvaj broj šest. Vrijeme radnje: bliska prošlost; prije nekoliko mjeseci i dva dana prije posjeta srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru, skora obljetnica pada grada (optimisti kažu ispričat će se, a idealisti donijet će dokumente o nestalima). Uzrok događaja (motivacija): neočekivana popularnost gore spomenutog romana o ratu i djeci. Stojim ja tako držeći se za štangu u tramvaju kad zvoni meni mobitel. U neopisivoj gužvi promakne mi prvi dio rečenice gdje mi se netko predstavlja i čujem samo ugodan muški glas koji postavlja pitanje: – Biste li popili kavu s predsjednikom? – Predsjednikom čega? – zbunjeno pitam. – Pa našim predsjednikom, predsjednikom Hrvatske. – Ja?! – Da, vi. Predsjednik je čuo o vama od svog prijatelja gradonačelnika R., koji je nazočio promociji vašeg romana, oduševili ste ga, i eto, bilo bi lijepo kad biste se malo sastali i neformalno razgovarali. Onda? – doda. – Pa… Da, mislim, naravno, apsolutno, hvala, uh, baš ste me iznenadili. Možete vjerojatno zamisliti moje iznenađenje.

Naravno, kad sam se malo sabrala, nazvala sam mamu, i općenito bližu rodbinu, čisto da znaju s kim imaju posla. A onda, kad sam se još malo sabrala i slučajno ugledala svoj odraz u staklu izloga, gotovo da sam pomislila, tako dakle izgleda osoba koja s predsjednikom ide na kavu. Iskreno, bilo mi je drago, iskreno, pomislila sam, hajde, možda se nešto zaista mijenja, možda ipak, ipak, koliko god teško dopuštala tu mogućnost, nisu svi oni koji se bave politikom (oprostite mi sad) ista govna. I sad kreće ta pustolovina. Za sada ću reći samo pustolovina, čisto da vas napetost, iz prosto meni dragih, literarnih razloga, drži do kraja.

Kiša lije, prijatelj me vozi do Ureda predsjednika, prolazim dvadeset šest portirnica, pipaju me, gledaju, gotovo skidaju moju novu haljinu za tu prigodu, a onda me dovode u prostoriju s visokim stropom, glomaznim gadnim visećim lusterima i vrijednim djelima hrvatskih slikara na zidovima. Sjedimo tako savjetnik i ja, čavrljamo kako i priliči i čekamo predsjednika. Nakon desetak minuta ulazi dr. Ivo Josipović, užurbanim lakim korakom, za njim predsjednikov fotograf, tajnica, rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, OK, kratka s mlijekom, i meni molim, valjda to tako ide. Napokon, osoblje se povuče i ostanemo nas troje. Malo se odmjeravamo, a ja onda krenem, neću biti nepristojna. Predstavim se (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca.

Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi trenutak da mi se obrati. – I, recite – s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori – koji je vaš problem? Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu (what a fuck, rekli bi Ameri) koji je moj problem??? – Pa… – ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni savjetnik i milozvučno podsjeća predsjednika. – Znate, pa to je ona književnica iz Vukovara, sjećate se kako smo razgovarali da bi bilo dobro da se sretnete. – Da, da, da… – klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu je riječ. – Eto, baš lijepo da ste došli.

Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s predsjednikom. – Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? – pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje. – Ooo, sjajno je bilo! – odgovara Josipović oduševljeno. – A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima… – A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka. – Aha. Točka. (Kasnije se ispostavilo da je riječ o rentgenskim snimcima i povijestima bolesti pacijenata vukovarske bolnice iz ‘89., ‘90. Valjda za slučaj, ako je netko od tih pacijenata još živ, pa mu na sljedećoj kontroli zatreba. Inače, postoji divna fotografija primopredaje tog paketa važnog sadržaja. Zbilja povijesni trenutak.) – Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to… – kaže Josipović. – Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo… A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto.

Ovdje samo želim napomenuti da sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj. – Kako to mislite? – trgne se Josipović. – Tamo su divljački ubijeni civili! – Znam da jesu, i žao mi je, samo… Prekine me i nastavi sad već grmjeti. – A znate li vi kako su ih ubijali? – Ne – gotovo postiđeno kažem. – Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo… - objasni. Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio, nastavio je dalje. – Ili zamislite da ste vi obitelj Zec – kaže predsjednik meni. – Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno! (Riječ je o srpskoj obitelji mučenički ubijenoj usred rata, u Zagrebu). Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem: – Žao mi je. Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala.

Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press-clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi. Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno – da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula.

Nedugo zatim završi svoj monolog o pomirenju, pogleda na sat i dvije minute prije kraja baci se na lakše teme. – I recite… – samozadovoljno, nakon što mi je pravničkim jezikom istumačio četiri Kantova pitanja primijenjena na politiku, razlog i dobar način funkcioniranja Haaškog tribunala, odmahnuo rukom na spomen Stanimirovića kao da je riječ o dosadnoj muhi i natjerao me da se ispričam za sve zločine koji su počinjeni u ovom ratu s hrvatske strane –… imate li djece? – Imam dvoje. Široko se osmjehnuo ustajući se sa stolca i uskliknuo: – Pa dajte da vidim slike! Mehanički izvlačim mobitel i pokazujem fotografiju sa zaslona, a Josipović se počinje kriviti i ushićeno kreveljiti uzvikujući: – Joooj, kak’ su slatki, pa ja obožavam djecu!

Prati me prema vratima, što je dobro, jer ovo već ionako postaje nadrealno, a ja bih mogla postati nepristojna. Izlazim, a ispred me čekaju namrgođena lica istarskih tartufara sa stvarnim, konkretnim problemima, da kvalitetno provedu svojih četrdeset pet minuta. Kiša i dalje lije, pokušavam nazvati prijatelja koji me negdje u blizini čeka u autu, doznajem da je to nemoguće s obzirom na to da je ovdje blokiran svaki signal osim njihova. Kišobran mi je ostao pod sjedalom, trebam li reći, pokisla se spuštam s brda elitne zagrebačke četvrti. Da, tako izgleda osoba koja ide s predsjednikom na kavu. I da, političari. I Srbi. I Hrvati. Draga redakcijo Betona, moje pitanje glasi: Jesam li normalna?

U oktobru 2014. gostovala je Ivana Bodrožić u Domu literature u Matrštofu, kade je predstavila svoj roman „Hotel Zagorje“. Krez večer je peljala Viktorija Palatin, ka je čitala pasaže nimškoga prevoda „Hotel Nirgendwo“ i razgovarala s autoricom. Književni večer u Matrštofu je za Hrvatsku redakciju ORFa Gradišće snimila Lena Pavičić.

Zustimmen um Soundcloud Player anzuzeigen.

U oktobru 2017. ljeta bila je Ivana Bodrožić još jednoč u Gradišću, i to na poziv hrvatskih učiteljic Savezne gimnazije Kurzwiese u Željeznu.